Dževad Šehić
MATEMATIČKA ČITANKA 1
Objavljena je nova knjiga prof. dr. Š. Arslanagića. Već naviknuti na to pa kažemo “ništa novo” od jednog takvog plodnog pisca i naučnika. Kažem plodnog, jer su sve njegove objavljene knjige, njih četrdeset, te osvrti i radovi iz posebnih oblasti matematike, razne rasprave, njih preko stotinu, štampani u mnogobrojnim časopisima koji izlaze kod nas, ali i u inostranstvu. Zaista impresivno.
Pitam se otkud snaga i tolika mladost poštovanom autoru. Znam da nije baš uvijek dobro ono što je novo, ali sam siguran da je uvijek novo ono što je dobro. U tom smislu posmatram ovu knjigu pod naslovom: “Matematička čitanka 1”. Takvo odmjereno ime knjizi autor je, vjerovatno, dao na samom kraju svog pisanja kad je već poslagao sve kockice savršenim redom.
U knjizi se razmatraju nove i već poznate matematičke teme, ali se one obrađuju na nov, moderan i možemo reći izuzetno praktičan i privlačan način. Privlačnost proističe ima u sebi istovremeno i naučne i umjetničke karakteristike. Za starije poznavaoce matematike ovaj način razmatranja teških činjenica je nov baš zbog toga. Dosadašnji načini dokazivanja složenih algebarskih nejednakosti se ne negiraju nego se uljepšavaju tako da se geslo današnje civilizacije “da bez suprotnosti nema napretka” pokazuje u najboljem svjetlu. Talentovani učenici i studenti ovom knjigom će biti posebno obradovani. Posebna radost i ushićenje nastaje onda kada se spoznaju sve finese i niti povezanosti različitih činjenica u jednu cjelinu koje prate dokaz jedne teške matematičke teoreme ili zadatka.
Za one s manjim znanjem iz matematike savjetovao bih da se odmah ne obeshrabre ili možda i naljute na uvaženog autora što je naslovio svoju knjigu: „Čitanka”, jer primjećuju da im “čitanje” ne ide baš tako glatko, a i obiluje iznenađujućim činjenicama koje nije jednostavno shvatiti i usvojiti.
Za nas profesore knjiga je nezaobilazna, jer i danas vrijedi Senekino uputstvo: “Poučavati znači dva puta učiti”.
Ja (ali i mnoge moje iskrene kolege) se pomalo plašim teških brojevnih ili algebarskih nejednakosti. Samo se malobrojni i odabrani poznavaoci upuštaju u tako složene transformacije posebno tražeći nove načine dokazivanja na ovakav lepršav umjetnički način, a pri tom postižući ono što ni najveći romanopisci ne uspijevaju: pisati tako da se napisano ne sviđa samo autoru.