Mr. Haris Memišević – PSIHOEDUKACIJSKE STRATEGIJE U RADU SA DJECOM SA DEFICITOM PAŽNJE HIPERAKTIVNIM POREMEĆAJEM

Mr. Haris Memišević

PSIHOEDUKACIJSKE STRATEGIJE U RADU SA DJECOM SA DEFICITOM PAŽNJE HIPERAKTIVNIM POREMEĆAJEM

Sažetak

Deficit pažnje hiperaktivni poremećaj (ADHD) je čest neurorazvojni poremećaj koji prate simptomi hiperaktivnosti, impulsivnosti i nepažnje. Djeca sa ADHD-om imaju znatno više akademskih i interpersonalnih problema od svojih vršnjaka bez ADHD-a. S obzirom na sve veći broj djece sa ADHD-om koja pohadjaju redovne škole, nastavnike je neophodno upoznati sa karakteristikama ovog poremećaja, kao i načinima pružanja efikasne psihoedukacijske intervencije. U ovom radu su opisane karakteristike ADHD-a, etiologija, tretman, kao i neke od psihoedukacijskih strategija rada sa djecom sa ADHD-om. Ove strategije i intervencije u razredu često dovode do značajnog poboljšanja u ponašanju, kao i efikasnijem obavljanju školskih zadataka.

Ključne riječi: deficit pažnje, hiperaktivni poremećaj, psihoedukacijske strategije

UVOD

Deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj (ADHD) ili hiperkinetički poremećaj prema medjunarodnoj klasifikaciji mentalnih bolesti i poremećaja ponašanja (ICD-10), spada u grupu poremećaja ponašanja i emotivnih poremećaja sa početkom u djetinjstvu ili adolescenciji. U svijetu se pored ICD-a koristi i klasifikacija bolesti američkog psihijatrijskog udruženja (APA), dijagnostički statistički priručnik ili DSM-IV gdje se hiperkinetički poremećaj naziva deficit pažnje/hiperaktivn i poremećaj (ADHD). Mada se taksonomije ova dva dijagnostička sistema donekle razlikuju, ICD ima malo strožije kriterije, to je u biti isti poremećaj koji ćemo u daljem tekstu zvati ADHD. Ranije se za ADHD koristio termin minimalna cerebralna disfunkcija. Prema DSM-IV, ADHD se karakteriše nepažnjom i/ili hiperaktivnošću koja je učestalija i teža nego li je tipično za djecu tog nivoa razvoja. Simptomi moraju biti vidljivi prije sedme godine, mada se mnoga djeca dijagnosticiraju nakon što su simptomi prisutni i nekoliko godina (Kaplan
i Sadock, 1998). Prema ICD10: Hiperkinetički poremećaj karekterišu rani početak; kombinacija hiperaktivnog ponašanja, izrazita nepažnja i impulsivnost. ADHD gotovo uvijek počinje u ranom djetinjstvu (obično u prvih 5 godina života). Glavne karakteristike poremećaja su nedostatak istrajnosti u aktivnostima koje uključuju kognitivni angažman, tendencija prelaska sa zadatka na zadatak prije nego li se prethodni završio, nemir i nepažnja. Problem je prisutan kroz cijeli proces školovanja ali kod mnogih afektiranih nastupi poboljšanje u starijoj dobi. Brojni su i drugi problemi koji prate ovaj poremećaj. Djeca sa ovim poremećajem su sklonija ozljedama, nisu popularna medju vršnjacima i često su socijalno izolirana. Kognitivna oštećenja su uobičajena uz ADHD, kao i zaostajanje u motoričkom i jezičkom razvoju. Stefanos i Baron (2007) našli su da oko dvije trećine (50-70%) osoba sa dijagnostikovanim ADHD-om ima probleme vezane za učenje, socijalno prilagodjavanje i funkcionisanje.

Podaci o učestalosti ADHD-a variraju od 1% do 20% djece školskog uzrasta (Kaplan i Sadock, 1998). Podaci o učestalosti variraju zbog različitih metodoloških pristupa, te zbog nepostojanja objektivnog dijagnostičkog testa. Najčešći podaci iz literature govore o učestalosti od 3-5% (Kocijan-Hercigonja, Buljan-Flander i Vučković, 2002). Ukoliko se ovi podaci primjene na školsku populaciju, to znači da u svakom razredu koji ima 25 učenika ima jedan ili dva učenika sa ADHD-om. Smatra se da je poremećaj učestaliji kod dječaka nego kod djevojčica i to u omjeru od 3:1 do 5:1 (Kaplan i Sadock, 1998), iako su neki autori našli i omjer 9:1 (Brown i Rosa, 2002).

Glavni simptomi ADHD-a su u području pažnje, hiperaktivnosti i impulsivnosti. Dodatni simptomi koji karakterišu ovaj poremećaj su neorganizovanost, loši socijalni odnosi, agresivno ponašanje, loš samokoncept, sanjarenje, loša koordinacija, kognitivni problemi i slično. Postoji više tipova ovog poremećaja (prema DSM-IV) i u ovisnosti koji je simptom dominantniji razlikujemo:

1. dominantno poremećaj pažnje
2. dominantno impulsivni tip sa hiperaktivnošću i
3. kombinovani tip poremećaja pažnje i hiperaktivnosti (najviše djeceima ovaj tip ADHD-a).

Osnovnu karakteristiku ADHD-a čini nedostatak fokusirane pažnje (Flick, 1998). Svi Stimuli koji djeluju na djecu, djeluju jednakim intenzitetom što uzrokuje brzi umor. Pažnja je kratkotrajna i djeca se brzo zasite svih aktivnosti koje obavljaju. Takodjer, pažnja ove djece često je varijabilna, ponekad bez problema obavljaju sve zadatke, ali češće izgledaju kao da su odlutali. Situacioni faktori igraju značajnu ulogu, tako da recimo u školi djeca sa ADHD-om ne mogu fokusirati pažnju na neki zadatak, no kod kuće provedu sate igrajući video igrice. Uočava se da je u školi djetetova pažnja bolja ujutro, a da opada tokom dana, što je rezultat neselektivnosti podražaja i umora (Kocijan-Hercigonja, Buljan-Flander i Vučković, 2002). Simptom impulsivnosti označava opšti nedostatak samokontrole. Djeca sa izraženim simptomom impulsivnosti djeluju prije nego li razmisle o posljedicama svojih akcija. Upravo zbog toga, djeca sa ADHD-om su sklona ozljedama. Prilikom razgovora, ne čekaju svoj red da govore, često prekidaju i nadglasavaju druge u razgovoru. Takodjer, ne poštuju pravila u društvenim igrama što ih čini socijalno nepoželjnim i ignorisanim od strane vršnjaka.

Etiologija deficita pažnje/hiperaktivnog poremećaja

Do sada nisu utvrdjeni uzroci ADHD-a. Većina djece sa ADHD-om nema veće strukturalno oštećenje centralnog nervnog sistema (CNS) (Kaplan i Sadock, 1998). Isto tako, većina djece sa poznatim neurološkim poremećajima izazvanim povredama mozga ne pokazuju poremećaje pažnje ili hiperaktivnost. Problem etiologije ovog poremećaja je veoma kompleksan i obuhvata čitavu biopsihosocijalnu strukturu djeteta. Genetički faktori se često spominju kao uzročnici ADHD-a. Studije blizanaca indiciraju da ovaj poremećaj ima jaku genetičku komponentu, tako da genetički faktori mogu objasniti i do 80% varijanse u podložnosti
poremećaju (Tharper i sar., prema Durston i Konrad, 2007). Rodjaci
hiperaktivne djece imaju dva puta veći rizik za ovaj poremećaj od opšte
populacije (Kaplan i Sadock, 1998). Slična studija Biedermana i saradnika
NAŠA ŠKOLA LVI / 221 / 2010.
26 Mr. Haris Memišević
(1992) pokazala je da rodjaci djece sa ADHD-om imaju tri do pet puta
veću šansu da imaju poremećaj od opšte populacije (prema Durston i
Konrad, 2007).
Pored genetičkih faktora, u etiologiji ADHD-a često se spominju
neuroanatomske teorije (Hill i sar., 2003). Istraživanja u ovoj oblasti
ukazuju da je odredjeni dio mozga odgovoran za ADHD, a najčešće su
se spominjali: temporalni režanj, korpus strijatum, putamen i retikularna
formacija. Na osnovu ovih istraživanja, pretpostavlja se da su djeca sa
hiperkinetičkim poremećajem imali minimalno oštećenje CNS-a u toku
perinatalnog perioda.
Na kraju spomenimo i psihosocijalne teorije koje ističu ulogu
porodičnih stresova, loš socioekonomski status i druge nepovoljne
porodične prilike u etiologiji poremećaja. Djeca u institucijama su često
hiperaktivna i imaju kratak raspon pažnje. Ovi znaci nastaju zbog
prolongirane emocionalne deprivacije i nestaju kada se deprivacioni
faktori uklone, kroz adaptaciju ili smještaj u hraniteljsku porodicu (Kaplan
i Sadock, 1998).
Dijagnoza deficita pažnje/hiperaktivnog poremećaja
Ne postoji psihološki mjerni instrument, laboratorijski test ili
dijagnostička procedura (kao što je EEG ili MR) koja se pokazala validnom
u identifikaciji ovog poremećaja (Brown i Rosa, 2002). Dijagnoza
ADHD-a se bazira na opservacijama i subjektivnim izvještajima o
razvojno neadekvatnom ponašanju u području pažnje, hiperaktivnosti
i/ili impulsivnosti dobijenim od roditelja, nastavnika ili nekog drugog
(Stefanatos i Baron, 2007).
Da bi se uspješno dijagnostikovao ADHD, važno je uzeti porodičnu i
ličnu anamnezu. Porodičnu anamnezu neophodno je uzeti zbog toga što u
porodicama sa ADHD-om nalazimo najbliže rodjake koji su u djetinjstvu i
sami imali slične oblike ponašanja ili i danas, kao odrasle osobe, pokazuju
oblike ponašanja koji se razvojno mogu povezati sa, u djetinjstvu
prisutnim, ADHD-om.
Lična anamneza je od posebnog značaja jer nam može obezbijediti
podatke o različitim traumama, bolestima ili situacijama koje su mogle
dovesti do oštećenja mozga. S obzirom na kompleksnost ovog poremećaja,
kako u odnosu na kliničku sliku, etiologiju tako i diferencijalnu dijagnostiku,
važno je provesti dijagnostički postupak koji treba obuhvatati sljedeće
(Kocijan-Hercigonja, Buljan-Flander i Vučković, 2002):
RASPRAVE I ČLANCI
Psihoedukacijske strategije u radu sa djecom sa deficitom pažnje hiperaktivnim poremećajem 27
I Intervju sa roditeljima uključuje:
1. procjenu ponašanja prema kriterijima iz DSM-IV
2. dobivanje podataka o djetetovu razvoju
II Intervju sa djetetom uključuje:
1. opažanje simptoma hiperkinetskog poremećaja
2. odrednicu simptoma u svim situacijama
3. dječje raspoloženje
4. odnosi sa prijateljima
5. opažanje forme, sadržaja i logike razmišljanja i percipiranja
6. govor i jezik
III Standardizirane ljestvice
One mogu pomoći u postavljanju dijagnoze, naročito u diferencijalnodijagnostičkom
procesu. Neke od tih ljestvica su: Russel-Barklev ljestvica,
Conners ljestvica za nastavnike i roditelje i druge.
IV Informacije iz škole
Učitelj je vrlo važan član tima i njegov udio u programu je od
posebnog značaja. Informacije iz škole odnose se na standardizirane
ljestvice procjene koje se primjenjuju u školi. Nastavnik daje podatke:
1. izvještaj o učenju, ponašanju i funkcionisanju u školi
2. bilješke o ocjenama i prisutnosti na nastavi
3. individualni plan i program obrazovanja
4. podaci druge vrste koje posjeduje škola
V Informacije o kognitivnom funkcionisanju
Informacije o kognitivnom funkcionisanju se dobijaju od psihologa,
pedagoga ili drugih kvalificiranih osoba, a sadrže informacije o djetetovoj
inteligenciji, stupnju usvojenosti čitanja, računanja, pisanja i razvoju
govora. Pored kvantitativne procjene (visina IQ), neohodno je i kvalitativno
opisati dječije kognicije, naglasiti šta dijete može samostalno uraditi, a u
kojim područijima mu je potrebna podrška.
Tretman deficita pažnje/hiperaktivnog poremećaja
Iako ne postoji «lijek» za ADHD, on se može uspješno tretirati
farmakološki, psihosocijalnim i edukacijskim intervencijama. Najčešće se
u tretmanu ovog poremećaja koristi multimodalni pristup tj. korištenje
više terapijskih modaliteta u cilju smanjivanju simptoma. Najučinkovitiji
tretman se postiže primjenom adekvatnih lijekova uz bihevioralnu
intervenciju.
NAŠA ŠKOLA LVI / 221 / 2010.
28 Mr. Haris Memišević
Farmakološki preparati koji se najčešće koriste u tretmanu ADHD-a
su stimulansi CNS-a, prije svega dekstroamfetamin, metilfenidat i pemolin
(Kaplan i Sadock, 1998), mada se pemolin rjjedje koristi zbog svog
hepatotoksičnog efekta (Biederman i Faraone, 2005). Druge klase lijekova
koje se koriste za ovaj poremećaj uključuju triciklične antidepresante,
antipsihotike i specifične inhibitore povratnog transporta serotonina.
Psihostimulansi su veoma efikasni i dovode do smanjenja simptoma za
kratko vrijeme. U literaturi se nalaze podaci da su psihostimulansi učinkoviti
kod 96% djece sa ovim poremećajem (Kocijan-Hercigonja, Buljan-Flander
i Vučković, 2002). Precizan mehanizam djelovanja psihostimulansa ostaje
nepoznanica. Najčešći neželjeni efekti psihostimulansa su glavobolje,
bol u stomaku, mučnina i nesanica. Svakako da nije preporučljivo da se
samo lijekovi koriste u tretmanu ADHD-a, već je neophodno napraviti
multimodalni intervencijski program koji će pored lijekova uključivati i
bihevioralne strategije.
Razne alternativne/netradicionalne terapije se preporučuju od
strane nekih stručnjaka kao alternativa farmakološkom pristupu s obzirom
da nemaju neželjene efekte (Walker, 1998). Tu se spominju dijetne
intervencije koje sugerišu da se izbjegavaju odredjene vrste hrane,
posebno one sa konzervansom i da se smanji unos slatkiša. Umjesto toga,
treba unositi dosta voća i povrća, uzimati dodatke prehrani u vidu ribljeg
ulja, cinka i željeza. Medjutim, ne postoje naučni dokazi koji idu u prilog
tome da dijetne intervencije smanjuju simptome ADHD-a. Jedna od novih
tehnika u tretmanu ADHD-a, a koja ima svoje empirijsko utemeljenje
je neurofidbek (Masterpasqua i Healev, 2003). Teško je reći kolikp je
neurofidbek vrijedan kao terapijski modalitet ali je činjenica da ljudi mogu
promijeniti svoje moždane talase kroz operantno uslovljavanje. Prema
Walkeru (1998), dobre strane neurofidbeka su:
1. Neurofidbek može značajno reducirati probleme ponašanja i
poboljšati pažnju kod neke djece.
2. Postoje dokazi da su efekti neurofidbeka dugotrajni
3. Ne postoji dokaz da neurofidbek može biti štetan za dijete.
Pored pozitivnih, autor navodi i dvije negativne strane neurofidbeka:
1. Neurofidbek nije bio podvrgnut rigoroznim testiranjima da bi se
dokazala njegova korisnost.
2. Neurofidbek je skup- 50 dolara po seansi, a zahtijeva dvadeset ili
više seansi.
Neurofidbek se definitivno može koristiti kao komplementarna
terapija u tretmanu ADHD-a Nažalost, neurofidbek još uvijek nije dostupan
u Bosni i Hercegovini. Roditeljima se savjetuje da sve alternativne terapije
dobro ispitaju i da izbjegavaju terapije koje nisu podržane istraživanjima
objavljenim u relevantnim medicinskim, psihološkim ili edukacijskim
časopisima.
RASPRAVE I ČLANCI
Psihoedukacijske strategije u radu sa djecom sa deficitom pažnje hiperaktivnim poremećajem 29
Psihoedukacijske intervencije
Brojne su psihosocijalne, bihevioralne, edukacijske i kognitivne
strategije koje mogu pomoći u reduciranju simptoma ADHD-a. Roditelji,
nastavnici i drugo stručno osoblje škole su oni koji implementiraju pojedine
terapijske modalitete. Osnovni cilj ovih terapija je da pomognu djeci da
postanu funkcionalnija, da mogu obavljati zadatke koje sredina od njih
traži, a u skladu su sa njihovom razvojnom dobi. Takodjer, pomenute
intervencije moraju biti razvojno senzitivne, tj. moraju uzeti u obzir dječji
nivo kognitivnog razvoja i njihove razvojne potrebe. Tako tretman neće
biti jednak za sedmogodišnjaka i petnaestogodišnjaka. Svaki tretman
mora biti pažljivo osmišljen, isplaniran, individualan i mora uključiti čitav
potencijal djeteta.
Porodično-bazirane intervencije su veoma značajne jer simptomi
karakteristični za ADHD doprinose narušavanju odnosa roditelj-dijete
i povećavaju stres kod roditelja. Vremenom, roditelji mogu razviti
maladaptivne i kontraproduktivne strategije suočavanja sa ovim
problemima i tako pogoršati simptome djeteta. Bihevioralni trening
roditelja i modificiranje pogrešnih odgojnih strategija je jedan od
najefikasnijih načina za tretiranje poremećaja. Roditeljima se daju
instrukcije u implementaciji tehnika modifikacije ponašanja koje su
bazirane na principima socijalnog učenja. Cilj instrukcija je naučiti
roditelje da identifikuju i manipuliraju antecedentima i konsekvencama
dječijeg ponašanja, da nadgledaju problematična ponašanja, nagradjuju
prosocijalna ponašanja kroz pohvale, pozitivnu pažnju i nagrade i smanjuju
neželjena ponašanja kroz planirano ignorisanje, time-out i uklanjanje
privilegija (Chronis, Jones i Raggi, 2006). Sva propisana pravila treba
primjenjivati bez fizičkog kažnjavanja, fizička kazna sugeriše djetetu da
je fizičko kažnjavanje prihvatljivo; dijete treba kazniti (nefizički) odmah
nakon ponašanja koje želimo eliminirati, npr. staviti dijete u time-out.
Time-out traje 1 minutu po godini djeteta npr. dijete sa 10 god, 10 min
tajm auta (Flick, 1998).
Bihevioralne intervencije u školi treba koristiti zajedno sa
strategijama koje se provode u kući. Mnoge od teškoća koje karakterišu
ADHD utiču na djetetovu sposobnost da uči, što rezultira u akademskom
ispodpostignuću i otežanom funkcionisanju u školskoj sredini. S obzirom
da su nastavnici glavni implementatori modifikacije ponašanja u školskoj
sredini-nužno ih je informisati o samom poremećaju i bihevioralnim
tehnikama. U području funkcionalne analize ponašanja i bihevioralnih
tehnika, nastavnike je, izmedju ostalog, potrebno educirati o upotrebi
pohvale, planiranom ignorisanju, time-outu i karticama o dnevnom
ponašanju. Kartice o dnevnom ponašanju predstavljaju intervenciju gdje
se dijete nagradjuje u kući ukoliko uspješno realizira zadatke u školi.
Takodjer, kartice o dnevnom ponašanju pružaju roditeljima fidbek o
ponašanju njihovog djeteta u školi. Roditelji ili staratelji djeteta moraju
NAŠA ŠKOLA LVI / 221 / 2010.
30 Mr. Haris Memišević
biti aktivno uključeni u primjenu bilo koje bihevioralne strategije, te iste
mjere moraju primjenjivati i kod kuće. Samo konzistentna upotreba ovih
strategija, kako u školi tako i kod kuće, dovest će do boljeg funkcionisanja
djeteta.
Još jedan učinkovit način za eliminisanje negativnih oblika ponašanja
i jačanje pozitivnih oblika, preuzet iz bihevioralne terapije, je kroz
ekonomiju žetona ili poena. Žetoni predstavljaju momentalnu, specifičnu
i efikasnu nagradu, što je često potrebno djetetu sa ADHD-om. Svaki
put kada dijete ispolji adekvatno ponašanje dobije žeton i sa odredjenim
brojem žetona, npr. sa 5 žetona, može raditi aktivnosti koje mu se najviše
svidjaju, npr. igranje video igara. Ponašanja koja se nagradjuju moraju
biti jasna djetetu i ne smije ih biti previše da ga ne bi zbunila.
Akademske intervencije, pored toga što imaju za cilj poboljšanje
ponašanja djeteta sa ADHD-om, su usmjerene na poboljšanje akademskih
rezultata djeteta. Tehnike koje se koriste u okviru akademskih intervencija
uključuju: modifikaciju zadataka i instruktivnih metoda, pomoć od strane
vršnjaka, učenje uz pomoć kompjutera i učenje strategija učenja (Chronis,
Jones i Raggi, 2006).
Strategija koja pomaže nastavnicima u efikasnom izvodjenju
nastave uključuje predvidljivost nastavnih aktivnosti, zato što su struktura
i konzistentnost važni za djecu sa ADHD-om. Pravila za djecu i izbore koje
imaju treba svesti na minimum, tako da djeca jasno razumiju šta se od
njih traži i kakve su posljedice nepridržavanja pravilima.
S obzirom na veliki problem organizovanosti djece sa ADHD-om
(gube stvari u školi, teškoće u pronalaženju školskih knjiga i sl.), jedna
od mogućih strategija je kreiranje kooperativnih timova ua učenje. Tako bi
se dijete sa ADHD-om udružilo sa djetetom koje ima dobre organizacijske
sposobnosti. Partneri u kooperativnim timovima bi zvali jedan drugog,
podsjećali na domaću zadaću i zajedno radili na rješavanju zadataka.
Naravno, timovi koji pokažu značajniji napredak u donošenju i tačnosti
zadaće bili bi adekvatno nagradjeni.
Nastavnici u svom radu moraju što je moguće više koristiti audiovizuelne
materijale u prezentaciji gradiva, od čega će imati koristi svi
učenici u razredu. Učenje uz pomoć kompjutera pokazalo se kao uspješna
strategija u tretiranju djece sa ADHD-om. Djeca su mnogo motivisanija
kada koriste kompjutere za učenje zadataka i ostaju na zadacima duže
vremenske periode.
Specijalizirani kompjuterski programi su pokazali svoju
djelotvornost u poboljšavanju pažnje kod djece sa ovim poremećajem.
Jedan takav program je «kompjuterizovani progresivni trening paznje»,
a uključuje verbalne samoinstrukcije, strategije rješavanja problema,
kognitivno modeliranje, self-monitoring i samoevaluaciju (Shalev,
Tsal i Mevorach, 2007). Autori su pokazali da se intenzivnim radom uz
pomoć ovog kompjuterskog programa, pored povećanja pažnje, može
RASPRAVE I ČLANCI
Psihoedukacijske strategije u radu sa djecom sa deficitom pažnje hiperaktivnim poremećajem 31
povećati i radna memorija djece. Kompjuterizovani progresivni trening
pažnje uključuje četiri seta zadataka usmjerenih na: održavanje pažnje,
selektivnu pažnju, transfer pažnje i izvršnu pažnju. Pored akademskih
vještina, tretman ADHD-a ne smije zaobići ni područje socijalnih vještina
i socijalne kompetencije djeteta. Trening socijalnih vještina usmjerenje
na razvoj adaptivnog ponašanja djeteta i učenja adekvatne komunikacije,
kooperacije i participacije u društvenim aktivnostima.
Interpersonalne teškoće su jedno od glavnih obilježja djece sa
ADHD-om. Ova djeca su često sociometrijski izolirana i odbačena od
strane vršnjaka (Hinshaw i Melnick, 1995) (prema Chronis, Jones i Raggi,
2006). Na ovo je potrebno obratiti pažnju jer je prihvatanje od strane
vršnjaka veoma važan faktor u razvoju zdrave ličnosti u odrasloj dobi
(Williams i Gilmore, 1994).
Raspored sjedenja u učionici treba napraviti tako da reducira
hiperaktivnost djeteta. Neke od mogućih opcija su da dijete sjedi u
prvom redu, što bliže nastavniku. Na taj način će nastavnik imati uvid
u ponašanje učenika i bit će u mogućnosti da ga potkrijepljuje. Bilo bi
poželjno da hiperaktivno dijete sjedi pored nekog uzornog učenika koji
će mu poslužiti kao primjer. U slučajevima izraženog ADHD-a neophodno
je imati specijalno dizajnirane boksove koji pomažu u značajnoj redukciji
broja i vrsti podražaja koji dolaze do djeteta.
Svako dijete je različito. Ovo pravilo važi i za djecu sa ADHD-om. Efikasan
metod za tretiranje ADHD-a kod jednog djeteta može se pokazati
kontraproduktivnim kod drugog djeteta. Stoga je važno napraviti
Individualni plan intervencije za svako dijete i pažljivo pratiti njegovu
implementaciju i efikasnost. Poznavanje djeteta, njegovih ‘ želja i potreba,
svakako će olakšati izbor najbolje strategije za smanjenje ili eliminisanje
simptoma ADHD-a.
ZAKLJUČAK
S obzirom na relativno veliki broj djece sa ADHD, školski sistem
mora razvijati efikasnije strategije rada sa ovom populacijom učenika.
Neke od strategija koje su se pokazale efikasnim u psihoedukacijskom
radu su smanjivanje broja učenika u razredima (od 8 do 15 učenika),
modifikacija učionice u cilju smanjenja vanjskih distrakcija i češći odmori
i tjelesne vježbe. Modifikacije zadataka i instruktivnih metoda uključuju
smanjivanje dužine zadataka, dijeljenje zadataka u podjedinice i
postavljanje zadataka tako, da ih djeca mogu riješiti u kraćim vremenskim
intervalima. Pri davanju instrukcija mora se voditi računa o stilu učenja
djeteta. Ta djeca najbolje uče ukoliko imaju dobro struktuiranu aktivnost
u kojoj nastavnik objašnjava šta očekuje od učenika da nauče. Korisno je
da nastavnik unaprijed informiše učenike o strukturi časa i o planiranim
aktivnostima. Takodjer, potrebno je da obavijesti učenike o pravilima
ponašanja u toku časa.
NAŠA ŠKOLA LVI / 221 / 2010.
32 Mr. Haris Memišević
Na kraju, treba naglasiti da je ADHD neurobiološki problem. Strategije
koje se koriste za tretiranje ovog poremećaja su brojne i djelotvorne su
za većinu djece sa ovim poremećajem. ADHD se može kontrolisati ali
se ne može eliminisati. Upotreba adekvatnih lijekova za bihevioralnim
strategijama rezultira smanjenjem ili eliminacijom simptoma u većini
slučajeva.
U skladu sa svim navedenim, neophodno je dodatno educirati i
osposobiti nastavnike za rad sa ovom kategorijom djece. Pored povećanja
efikasnosti nastavnika, ove edukacije će dovesti i do smanjenja stresa
nastavnika na radnom mjestu.
LITERATURA:
1. Biederman J, Faraone SV (2005) ADHD. The Lancet 366: 237-248.
2. Brown R, Rosa A (2002) Recent developments in the pharmacotherapy
of attention deficit hyperactivity disorder (ADHD). Professional
Psychology: Research and Practice 33 (6): 591-595.
3. Chronis A, Jones H, Raggi V (2006) Evidence-based psychosocial
treatments for children and adolescents with ADHD. Clinical
Psyhology Review 26: 486-502.
4. Durston S, Konrad K (2007) Integrating genetic,
psychopharmacological and neuroimaging studies: A converging
methods approach to understanding the neurobiology of ADHD.
Developmental Review 27(3): 374-395.
5. Flick G (1998) ADD/ADHD Behavior-change resource kit. San
Francisco: Jossey-Bass.
6. Hercigonja D, Flander G, Vuckovic D (2002) Hiperaktivno dijete.
Jastrebarsko: Naklada Slap.
7. Hill D, Cambell R, Hart B, Yeo R, Vigil J, Brooks W (2003) Magnetic
resonance imaging correlates of ADHD in children. Neuropsychology
13(3): 496-506.
8. Kaplan H (1998) Synopsis of Psychiatry. New York: Lippincott
Williams & Wilkins.
9. MasterPasqua F, Healey KN (2003) Neurofeedback in psychological
practice. Professional Psychology: Research and Practice 34(6):
652-656.
10. Shalev L, Tsal Y, Mevorach C (2007) Computerized progressive
attentional training (CPAT) program: effective direct intervention
for children with ADHD. Child Neuropsychology 13(4): 382-388.
11. Stefanatos GA, Baron IS (2007) ADHD: A neuropsychological
perspective towards DSM-V. Neuropsychology Review 17(1): 5-38.
12. Walker S (1998) The hyperactivity hoax. New York: St.Martins
paperbacks.
ISTRAŽIVAČKI RADOVI
Likovi

Ovaj članak je pisan u kategoriji Radovi.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

fourteen − one =