Dr. Meliha Zejnilagić-Hajrić – POTREBA ZA EDUKACIJOM I PERMANENTNIM STRUČNIM USAVRŠAVANJEM NASTAVNIKA

Dr. Meliha Zejnilagić-Hajrić

POTREBA ZA EDUKACIJOM I PERMANENTNIM STRUČNIM USAVRŠAVANJEM NASTAVNIKA


Tradicionalna nastava i učenje u osnovnoj i srednjoj školi nisu više u stanju udovoljiti današnjim potrebama i sve većim zahtjevima savremenog društva. Priprema za odraslo doba učenika i đaka danas je mnogo složenija nego ranije. Usljed različitih situacija u društvu, te društvenog napretka uopće, učenici i đaci sve manje vremena provode u kući sa svojim roditeljima, a sve više vremena provode za računarom, televizijom i drugim vrstama medija. Zbog toga je obaveza svih nastavnika koji rade u osnovnoj i srednjoj školi da odgojno-obrazovno djeluju na učenike i đake, i to u što većoj mjeri, bez obzira na ograničeno vrijeme boravka u školi.

Upravo zbog ovog razloga je neophodno osposobiti nastavnike u osnovnoj i srednjoj školi da primjenjuju aktuelne nastavne metode kako bi na racionalan način raspodijelili vrijeme i efikasno djelovali i sa odgojnog i sa obrazovnog aspekta. Potreba za edukacijom i permanentim stručnim usavršavanjem nastavnika se nameće kao imperativ. Inicijalna obuka i stručno usavršavanje nastavnika trebali bi se zasnivati na:

– strategiji kontinuiranog razvoja sa odgovarajućom organizacijskom podrškom,

– permanentnom obrazovanju i stručnom usavršavanju, za što je neophodno obezbijediti adekvatno vrijeme i materijalna sredstva,

– činjenici da su za kvalitetnu školu odgovorni svi (menadžment, stručni saradnici, nastavnici i drugo osoblje u školi, učenici, roditelji, lokalna zajednica i nadležna ministarstva)

Permanentnim obrazovanjem i stručnim usavršavanjem nastavnika potrebno je postići stalnu modernizaciju znanja i jačanje profesionalne kompetencije, a sve u svrhu poboljšanja organizacije rada u školi sa učenicima i đacima, da bi se na taj način osigurao kvalitet u odgoju i obrazovanju.

Neophodno je da nastavnik posjeduje slijedeće kvalitete:

– odgovarajući stepen obrazovanja, pedagoško – psihološku i didaktičko

– metodičku osposobljenost za izvođenje nastave

– sposobnost identifikacije i uvažavanja potreba, individualnih razlika i stilova učenja svakog učenika i đaka ponaosob i

– osposobljenost za evaluaciju rezultata učenja i razvoja učenika i đaka, te postupaka, metoda i oblika rada koje se koriste u nastavi

– sposobnost kreiranja uslova i okruženja za interaktivno učenje i inkluzivno obrazovanje

– sposobnost voditelja, instruktora aktivne nastave, koordinatora, kreatora novih međuljudskih odnosa, graditelja pozitivne klime u odjeljenju

– motivisanost za stalno stručno usavršavanje i otvorenost za promjene u obrazovanju.

Razlozi motivišanja nastavnika za obrazovni rad i profesionalno usavršavanje su mnogobrojni, a neki od njih su:

– postizanje većeg stepena obrazovanja,

– uspjeh u profesionalnom radu,

– zadovoljenje spoznajne radoznalosti,

– samopotvrđivanje i napredovanje u službi,

– težnja da se nadoknadi ranije propušteno,

– težnja da se ne zaostaje u struci,

– postizanje većeg društvenog priznanja,

– ostvarivanje veće plate i dr.

U današnjem svijetu razvoja društva (ekonomski, socijalni, tehnološki razvoj) ne samo da nova tehnologija traži od nastavnika viši stepen obrazovanja, nego je upravo taj viši stepen obrazovanja pretpostavka stvaranja i korištenja novih tehnologija. Nastavna tehnologija u savremenoj nastavi ima veliki značaj jer se upotrebom audio-vizuelne tehnike (kao što je televizija, film, videokasete, pa sve do najsavremenijih generacija računara) dolazi do veoma brojnih i raznovrsnih informacija iz sadržaja ljudskog života i iz naučnih dostignuća, kako iz prirodnih, tako i iz društvenih oblasti.

Nastavna tehnologija služi kao neprekidan izvor saznanja, podstiče učenika i đaka na znatno veću aktivnost, razvija motivaciju, doprinosi većoj racionalizaciji vremena, efikasnosti u radu, a time i postizanju i ostvarivanju većih postignuća u nastavi.

Usavršavanje nastavnika organizuje se putem raznovrsnih oblika, a najčešće individualnim i grupnim usavršavanjem. Individualno usavršavanje se započinje odmah nakon završetka fakulteta (najčešće za vrijeme pripravničkog staža), posebno u prvoj godini rada, poslije čega se polaže stručni ispit. Samoobrazovanje podrazumijeva proučavanje određene literature, prije svega zbog uvođenja inovacija. Grupno usavršavanje se odvija putem seminara, savjetovanja, simpozija, kongresa i si., u čemu najvažnije mjesto zauzimaju visokoškolske ustanove. Permanentno obrazovanje je složen proces koji podrazumijeva praćenje naučnih dostignuća u struci, obrazovanja i društveno postavljenih ciljeva odgoja i obrazovanja. Kod profesionalnog usavršavanja nastavnika neophodno je obezbijediti kontinuitet tog procesa tokom: – osnovnog obrazovanja za struku,

– uvođenja u profesiju (stažiranje),

– usavršavanja (permanentno obrazovanje pri radu) i

– uspostavljanja centra za profesionalni razvoj nastavnika,

Glavna područja permanentnog obrazovanja su:

– obrazovanje uz rad, koje se vrši uporedo sa radom u sklopu radnog vremena (paralelno sa radom), ili u slobodno vrijeme, ali bez dužeg napuštanja rada i

– obrazovanje iz rada, koje se ostvaruje tako da se privremeno napusti rad, ali zadržavaju sva prava iz radnog odnosa, uz obavezu vraćanja radu nakon završetka obrazovanja.

Organizovanim stručnim usavršavanjem potrebno je obezbijediti odgovarajući profesionalni razvoj nastavnika sa ciljem jačanja spoznaje najnovijih dostignuća u struci, i primjene savremenih nastavnih metoda. Koliko je stručno usavršavanje nastavnika značajno, pokazuje i činjenica da je to zakonski regulisana obaveza.

Zaključak

Usavršavanje nastavnika u uslovima savremenih promjena determinišu sljedeći faktori:

– nemogućnost da se tokom školovanja stekne potpuna i dovoljna osposobljenost nastavnika za cijeli radni vijek

– usvajanje inovacija je stalni proces koji uslovljava napredak naučnih dostignuća, a posebno u odgojno-obrazovnoj tehnologiji

– usvajanje novih savremenih znanja u okviru svjetskih kretanja, zahtijeva i promjenu ponašanja

– uzrast i psiho-fizičke sposobnosti učenika moraju se uvažavati, i tome prilagoditi primjenu adekvatnih nastavnih metoda i postupaka.

Sve ovo zahtijeva određene promjene, posebno u primjeni savremenih nastavnih metoda i oblika rada sa učenicima i đacima, uz mnogo više upotrebe obrazovne tehnologije. Za nastavnika budućnosti, kompetencije koje se traže daleko su zahtjevnije, nego do sada. Prije svega, odnose se na socijalne i emotivne kompetencije nastavnika za interdisciplinarni rad. Nastavnik treba da osposobi mlade za vrijeme koje je sada, kao i za budućnost za koju se ne zna kakva će biti, s obzirom na turbulentne promjene koje izazivaju gašenje mnogih zanimanja i otvaranje novih, do sada nepostojećih. Zato je neophodno mlade osposobiti za “cjeloživotno učenje”. Da bi nastavnik mogao odgovoriti ovim izazovima, također je potrebno da se i nastavnik osposobi za “cjeloživotno učenje” na odgovarajućim visokoškolskim ustanovama. Kod nas, u Bosni i Hercegovini, je neophodno podizanje svijesti o značaju obrazovanja mladih za sadašnje vrijeme kao i za vrijeme koje dolazi.

Kako bi se zadovoljile potrebe nastavnika za stručnim usavršavanjem u oblasti socijalnih i emotivnih kompetencija za interdisciplinarni rad i cjeloživotno učenje, potrebno je za-isto imati i institucije koje bi znale odgovoriti na ove zahtjeve.

Literatura:

1. Dmitrović O. P. (2004): Usavršavanje nastavnika u uslovima savremenih promjena, Pedagoški fakultet u Bijeljini, IP “Mladost” -Bijeljina.

2. Stevanović, M. (1998): Didaktika, R&S, Tuzla

Ovaj članak je pisan u kategoriji Radovi.

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

13 − 4 =